Zima je vrijeme kada svi uživamo u prazničnom duhu i aktivnostima sa porodicom, a jelka i Deda Mraz su često nezaobilazni motivi – pa hajde da naučimo nešto više o njima.
Odakle je došao Deda Mraz
Kada pomislite na novogodišnje praznike ili Božić, šta vam prvo padne na pamet? Velike su šanse su da je to veseli djedica obučen u crveno, inače poznat kao Deda Mraz! Ili… Sinter Klaas? Saint Nicholas? Ako ste zbunjeni, imamo odgovor!
Sve počinje od Svetog Nikole, čija se priča može pratiti stotinama godina unazad. Prema većini priča, Sveti Nikola je bio monah rođen oko 280. godine nove ere u blizini Mire u današnjoj Turskoj. Postao je poznat po svom dobročinstvu prema djeci i siromašnima, a do renesanse je bio jedan od najpopularnijih svetaca u Evropi, a ponajviše u Holandiji.
Kada su holandski doseljenici došli u Ameriku, sa sobom su donijeli i “Sinter Klaas-a” (holandski nadimak za Svetog Nikolu), a odatle se razvilo ime za Deda Mraza – Santa Claus.
Kako je Deda Mraz dobio svoj “prepoznatljivi” izgled?
Do 1800-ih, figura Deda Mraza je postajala sve popularnija, ali je i dalje imala mnogo različitih verzija, od malog, srećnog vilenjaka do zastrašujuće visoke figure. Godine 1881. prvi crteži okruglog, veselog Deda Mraza u crvenom odijelu pojavili su se u Harper’s Weekly magazinu i to je velikim dijelom, zasluga nikog drugog do kompanije Coca-Cola!
Godine 1931. Coca-Cola je započela veliku marketinšku kampanju sa oglasima koji su prikazivali lik Deda Mraza koji većina nas danas poznaje: debeljuškastog, srećnog starijeg čovjeka sa velikom bijelom bradom i, naravno, odijelom u crvenoj boji sa potpisom kompanije.
Coca-Cola se od tada zadržala na ovom prikazu, a to se proširilo na ostatak svijeta sa opštim izvozom američke popularne kulture nakon Drugog svjetskog rata.
U mnogim zemljama, ova slika se miješala sa njihovom sopstvenom tradicionalnom figurom Deda Mraza. U Danskoj, na primjer, Deda Mraz nosi crveno i donosi poklone iz letećih saonica koje vuku irvasi, ALI ne živi na sjevernom polu – živi na Grenlandu.
Ono što na kraju održava naslijeđe i lik Deda Mraza u životu ste vi i vaša djeca.
Na stranu svi marketinški trikovi – danas ne bismo imali Deda Mraza da nije bilo generacija roditelja koji uče svoju djecu da vjeruju u ovu veselu, magičnu figuru.
Ko je okitio prvu jelku
Tradicija unošenja zimzelenih biljaka u naše životne prostore zapravo seže mnogo dalje nego što mislite. Mnogo prije hrišćanstva, zimzelene biljke su imale posebnu simboliku za ljude antičkog svijeta, posebno zimi.
Zimzeleni su simbolizovale različite stvari u različitim kulturama – neke kulture su vjerovale da zimzeleni odaju zle duhove i vradžbine, dok je u mnogim sjevernoevropskim zemljama, gde su zime bile mračne i duge, zimzelen simbolizovala život koji će uskoro ponovo rasti u proljeće.
Kome pripada zasluga kićenja prve jelke?
Nijemcima se uglavnom pripisuje zasluga za tradiciju božićnog drvca kakvu danas poznajemo.
Unošenje zimzelenog drveta u kuću i ukrašavanje ornamentima i lampicama/svjetlima može se pratiti do 1500-ih. Njemački imigranti su tu tradiciju prenijeli u Ameriku i Kanadu, a okićena božićna jelka postala je popularna u Velikoj Britaniji sredinom 1800-ih zahvaljujući bubnjarima, kraljici Viktoriji i njenom mužu, princu Albertu!
Kako to?!
Nakon što je kraljevska porodica iilustrovana u Londonskim vijestima, kako stoji sa djecom oko okićene jelke, tradicija je zaista uzela maha.
Viktorija i Albert bili su izuzetno popularni, a njihova idilična porodična scena ispred jelke nije bila izuzetak.
Nakon pronalaska i komercijalizacije električne energije, držanje jelke upaljenom u dužem vremenskom periodu postalo je lakše, a počeli smo da zapažamo i uvođenje velikih, osvijetljenih jelki na javnim trgovima.
Na primjer, čuvena jelka Rokfeler centra u Njujorku prvi put je upaljena 1933. godine (prvo malo drvo je tu postavljeno 1931. godine), a danas je veliko drvo ukrašeno sa više od 25.000 lampica.
Božićni običaji u drugim kulturama
Da li ste znali da se u dijelovima Skandinavije priprema hrana za vilenjake?
Skandinavski vilenjaci se razlikuju od američkih vilenjaka koji se često prikazuje u filmovima – oni izgledom donekle podsjećaju na baštenskog patuljka. Vilenjak potiče iz starog skandinavskog folklora, gdje se smatrao zaštitnim kućnim duhom/čuvarom.
Ali… oni takođe mogu biti nestašni ili potpuno okrutni ako ih “ne pazite”.
Dakle, da bi vilenjak bio srećan, stanovnici kuća i salaša stavljali bi mu kašu ili drugu hranu na Božič da se okrijepi, a ta tradicija koja se prenijela i u savremeno doba.
U Austriji i susjednim alpskim regionima čućete za zastrašujuću figuru zvanu Krampus. On je rogato, krzneno demonsko stvorenje sa velikim kandžama koje služi kao pratilac Svetom Nikoli. Dok Sveti Nikola nagrađuje lijepu i dobru djecu, Krampus kažnjava nevaljalu djecu. Postoje slične ličnosti kao što su Kneht Rupreht u Njemačkoj i Zvarte Pit u Holandiji, iako se čini da nijedna nije tako zastrašujuća kao Krampus.
U mnogim zemljama božićno vrijeme je ispunjeno svjetlošću i hranom. Na primjer, na Filipinima, grad San Fernando održava svjetlosni festival pod nazivom Ligligan Parul, gdje se jedanaest sela takmiči da naprave najsloženije, kaleidoskopske džinovske fenjere (prečnika do 6 metara!).
U Venecueli ćete naći tamale na božićnoj trpezi, u Japanu je sve popularnija nova tradicija jedenja pohovane piletine za večeru na Badnje veče, a u Australiji i Novom Zelandu porodice će se često okupljati na tradicionalnom božićnom roštilju jer je Božić usred ljeta.
